Rastemo, starimo, menjamo se, menjaju se sazvežđa oko nas. Menja se svet, njegove boje, mirisi, ukusi, treperenja i dodiri. Najbolje prijatelje katkad godine pretvore u strance, te surove godine... osvojene slobode pridobijaju granice, dečja bezbrižnost biva pomućena pravilima, a sopstveno neznanje tek počinje da nam bude očigledno.
I, gde su nestale onda te naše slobode? Tačnije, ko, kada i gde im je označio granice? Da li je to bio prvi dan škole, kada nam je rečeno da su sva daca ista i jednaka, pa smo mi zaboravili da smemo da se izdvajamo? Ili se to desilo onog dana kada nam se neki stranac više nije odobravajuće smeškao kada je spazio da se na sav glas smejemo i trčimo po ulici? Dan kada nam je mama stegla ruku da ne bismo preskakali one barice po kišnom danu? Dan kada se prišunjala prva ljubav, dan kada je otišla?
Previše je ovakvih dana, i sve ih zovem istim imenom, takvi dani se zovu : `nisi više mala!`
Eto, otkada nisam mala, odavno pa do sada, svakim danom sakupljam pisana i nepisana pravila koja moram da sledim. Slažem ih polako i uredno u kutijicu tolerantnog stanovnika ovog malog grada, primerne učenice gimnazije, pravog prijatelja, dobre osobe, srećnog čoveka, zadovoljne ćerke ...
Negde usput mora da sam izgubila tu kutijicu, da li slučajno ili namerno, nikada neće ni biti presudno.
Tog trenutka počela sam da mešam pisane s nepisanim zakonima, stara pravila sa novim odobrenjima, nekadašnje društveno prihvatiljive norme sa novim prikladnim ponašanjima, te je iz ovog vrtloga suprotnosti proizišlo samo jedno pitanje: ko je nadležan da sudi prema svim ovim pravilima?
Opšte je poznato da smo svi grešni, dakle krivi, svi smo se našli (ili nas to tek očekuje) u problematičnim situacijama i raznoraznim dilemama, pred kojima uočavamo da nije ni malo lako slikati svaku odluku crno ili belo. Sivo je ponekad najbolji kompromis. Hoću da kažem da je važno da razumemo da ne postoji apsolutno moralno, nevino, bezgrešno biće koje je s druge strane dovoljno surovo da osuđuje, vrednuje ljude po njihovim ponašanjima, delima, osećanjima, motivima, prijateljima, sklonostima... Kriterijum je ovde sasvim nebitan, ne postoji sudija koji je adekvatan da ocenjuje nečiju vrednost kao ljudskog bića. Sigurno ste čuli kako kažu: Znate nečije ime, ali ne i njegovu priču. Zastanite pre nego što uperite prstom. Razmislite pre nego što uputite prezrivi pogled. Izvor mržnje je i njeno leglo, ono privlači sebi slične emocije i truje ljubav, vaš prezir može nauditi samo vama.
Ako smo svi samo ljudi, bar pomalo međusobno slični, zar nisu oproštaj i saosećanje potrebniji od pravila? Razumevanje efikasnije od kazne? Nova šansa čovečnija od društvenog izopštenja?
Kada kažem sloboda, ne mislim anarhija. Mnoga pravila civilizacije su opravdana i prikladna, olakšavaju funkcionisanje našeg sveta. Međutim, isto tako su i neka od besmislenih nametnutih socijalnih stega ukorenjena duboko u osnove ovog istog civilizovanog društva, te zbog njih govorimo da živimo u velikoj, urbanoj džungli, primećujemo razne psihičke poremećaje koje uzimaju maha širom sveta, povučene intelektualce, popularne modele ponašanja kojima se vode mladi (a i stariji), usvaja se šablon konkurencije po kojem samo najjači mogu da opstanu, vraćamo se idealu borbe, prevlasti, moći, društvenog uticaja i ugleda.
Gde je tu ljubav?
Gde se izgubilo njeno značenje kao jedinog pokretača sveta, njena nesavladiva sila koja pokorava sve bitke, ratove, otimanja, sujete, zavisti, nesreće?
Tu je, u nama, oko nas, sa nama, ali možda ne sme da vam izađe na oči, plaši se da je nećete prepoznati.
Zato posmatrajte pažljivije, koračajte sporije, mislite trezvenije, govorite manje, a osećajte više.
Ne morate čak ni da tražite.
Samo krenite na put ka sreći. Ljubav vas tu sigurno ne može mimoići.
I, gde su nestale onda te naše slobode? Tačnije, ko, kada i gde im je označio granice? Da li je to bio prvi dan škole, kada nam je rečeno da su sva daca ista i jednaka, pa smo mi zaboravili da smemo da se izdvajamo? Ili se to desilo onog dana kada nam se neki stranac više nije odobravajuće smeškao kada je spazio da se na sav glas smejemo i trčimo po ulici? Dan kada nam je mama stegla ruku da ne bismo preskakali one barice po kišnom danu? Dan kada se prišunjala prva ljubav, dan kada je otišla?
Previše je ovakvih dana, i sve ih zovem istim imenom, takvi dani se zovu : `nisi više mala!`
Eto, otkada nisam mala, odavno pa do sada, svakim danom sakupljam pisana i nepisana pravila koja moram da sledim. Slažem ih polako i uredno u kutijicu tolerantnog stanovnika ovog malog grada, primerne učenice gimnazije, pravog prijatelja, dobre osobe, srećnog čoveka, zadovoljne ćerke ...
Negde usput mora da sam izgubila tu kutijicu, da li slučajno ili namerno, nikada neće ni biti presudno.
Tog trenutka počela sam da mešam pisane s nepisanim zakonima, stara pravila sa novim odobrenjima, nekadašnje društveno prihvatiljive norme sa novim prikladnim ponašanjima, te je iz ovog vrtloga suprotnosti proizišlo samo jedno pitanje: ko je nadležan da sudi prema svim ovim pravilima?
Opšte je poznato da smo svi grešni, dakle krivi, svi smo se našli (ili nas to tek očekuje) u problematičnim situacijama i raznoraznim dilemama, pred kojima uočavamo da nije ni malo lako slikati svaku odluku crno ili belo. Sivo je ponekad najbolji kompromis. Hoću da kažem da je važno da razumemo da ne postoji apsolutno moralno, nevino, bezgrešno biće koje je s druge strane dovoljno surovo da osuđuje, vrednuje ljude po njihovim ponašanjima, delima, osećanjima, motivima, prijateljima, sklonostima... Kriterijum je ovde sasvim nebitan, ne postoji sudija koji je adekvatan da ocenjuje nečiju vrednost kao ljudskog bića. Sigurno ste čuli kako kažu: Znate nečije ime, ali ne i njegovu priču. Zastanite pre nego što uperite prstom. Razmislite pre nego što uputite prezrivi pogled. Izvor mržnje je i njeno leglo, ono privlači sebi slične emocije i truje ljubav, vaš prezir može nauditi samo vama.
Ako smo svi samo ljudi, bar pomalo međusobno slični, zar nisu oproštaj i saosećanje potrebniji od pravila? Razumevanje efikasnije od kazne? Nova šansa čovečnija od društvenog izopštenja?
Kada kažem sloboda, ne mislim anarhija. Mnoga pravila civilizacije su opravdana i prikladna, olakšavaju funkcionisanje našeg sveta. Međutim, isto tako su i neka od besmislenih nametnutih socijalnih stega ukorenjena duboko u osnove ovog istog civilizovanog društva, te zbog njih govorimo da živimo u velikoj, urbanoj džungli, primećujemo razne psihičke poremećaje koje uzimaju maha širom sveta, povučene intelektualce, popularne modele ponašanja kojima se vode mladi (a i stariji), usvaja se šablon konkurencije po kojem samo najjači mogu da opstanu, vraćamo se idealu borbe, prevlasti, moći, društvenog uticaja i ugleda.
Gde je tu ljubav?
Gde se izgubilo njeno značenje kao jedinog pokretača sveta, njena nesavladiva sila koja pokorava sve bitke, ratove, otimanja, sujete, zavisti, nesreće?
Tu je, u nama, oko nas, sa nama, ali možda ne sme da vam izađe na oči, plaši se da je nećete prepoznati.
Zato posmatrajte pažljivije, koračajte sporije, mislite trezvenije, govorite manje, a osećajte više.
Ne morate čak ni da tražite.
Samo krenite na put ka sreći. Ljubav vas tu sigurno ne može mimoići.
Teodora Uzur
Нема коментара:
Постави коментар